1. <<< **NEREGISTRIRANI čLANOVI TRENUTNO NEMOGU SKIDATI DATOTEKE I VIDJETI LINKOVE,ZA PRISTUP TREBA SE REGISTRIRATI!** >>>
    Dismiss Notice

Svemir i događanja u njemu

Rasprava u 'Off Topic' pokrenuta od beli1910, 24. Rujan 2009..

  1. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    This content is protected


    This content is protected


    * Jedna od tajanstvenih oluja u Saturnovoj atmosferi

    Snažna oluja koja se sredinom siječnja 2009. formirala u atmosferi Saturna i bez prekida je trajala osam mjeseci, najdulja je do sada promatrana oluja u Sunčevom sustavu.

    To je deveta oluja koju je zabilježila američka sonda Cassini, koja od 2004. kruži oko Saturna, po rezultatima objavljenim na europskome kongresu planetologije (ESPC) koji se ovog tjedna održava u Potsdamu.

    Taj atmosferski fenomen koji može zahvatiti područje promjera 3000 km, obično se javlja na dijelu koji znanstvenici nazivaju "olujna aleja", a smješten je 35 stupnjeva južno od Saturnova ekvatora.

    This content is protected


    * Vrtlog nalik uraganu na Saturnovom južnom polu


    "Te oluje nisu neobične samo zbog svoje snage i trajanja, već su i radijski valovi koje odašilju korisni za istraživanje ionosfere Saturna", rekao je Georg Fischer iz austrijske Akademije znanosti koja sudjeluje u istraživanju koje vode austrijski, američki i francuski stručnjaci.

    Prethodna velika oluja na Saturnu trajala je od studenog 2007. do srpnja 2008. godien, odnosno 7 i pol mjeseci.


    Hina|Net.hr
     
  2. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected


    This content is protected
     
  3. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected


    Ne, ova fotografija ne prikazuje Mesec u zenitu i na horizontu! Mnogi ljudi misle da je Mesec veći kada zalazi ili izlazi, ali u pitanju je samo opticka iluzija. Priroda vara naš mozak - prividna veličina Meseca na nebu od izlaska do zalaska se ne menja! Tačnije, Mesec je za dlaku manji kad je bliži horizontu, zbog refrakcije. Tačan razlog pojavljivanja ove iluzije još uvek nije poznat naučnicima, a pretpostavlja se da ima veze sa većim brojem takozvanih �znakova dubine� koji su nam na raspolaganju kada je Mesec na horizontu (kuće, drveća...), što nam omogućava tačniju trodimenzionalnu percepciju.

    Pa šta se onda nalazi na ovoj fotografiji? Veoma je zanimljivo da iako ćete se namučiti ako pokušate ljude da ubedite da Mesec u toku noći ne menja veličinu, malo ko primećuje da on značajno menja veličinu tokom jednog meseca! Leva polovina slike pretstavlja Mesec u apogeju (tački na svojoj orbiti kada je najudaljeniji od Zemlje). Tada je naš satelit udaljen oko 406.500 km i njegov prividni prečnik je 29.5 lučnih minuta. Na desnoj polovini slike se nalazi Mesec u perigeju, i kada nam je najbliži razdvaja nas nekih 356.500 km, a prividna veličina mu je oko 33.6 lučnih minuta . Kao što vidite, razlika je očigledna. Sličan fenomen možemo videti i kod Sunca, koje je na našem nebu manje kada mu je Zemlja najdalja (u afelu, oko 5. jula), nego kada je najbliža (u perihelu, oko 2. januara).

    Ana Brajović
     
  4. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected

    This content is protected


    U ovom dijelu kanim govoriti samo o unutarnjem dijelu Sunca - onom koji se ne vidi. Ako znamo da je fotosfera prvi proziran sloj, onda je jasno zašto je naslov "od središta do fotosfere". Nutrinu Sunca možemo podijeliti na tri zone: zona nuklearnih reakcija, radijativna zona i konvektivna zona. Svaka od njih zauzima otprilike trećinu polumjera Sunca.
    pojednostavljeni prikaz p - p ciklusa (Mislav Baloković)

    Zonu nuklearnih reakcija mogli bismo nazvati i Sunčevom jezgrom. Iz samog imena središnjeg dijela Sunca - zona nuklearnih reakcija jasno je da je ona definirana time što se u njoj odvijaju nuklearne reakcije. Kako dolazi do nuklearnih reakcija? Temperatura u jezgri je 15.6 milijuna kelvina, a tlak je 1016 paskala. U takvom okolišu plin prelazi u plazmu. Plazma je tvar u kojoj su atomi toliko stisnuti da su jezgre odvojene od elektrona koji slobodno lutaju. Takvo stanje materije svrstava se u četvrto agregatno stanje. Postoji više vrsta nuklearne fuzije. Kada imamo zadovoljavajuće uvjete (kao što su oni u jezgri Sunca) da se pokrene neka od tih vrsta nuklearne fuzije, onda je temperatura odlučujuća za vrstu koja će se pokrenuti. Ona od 15,6 milijuna kelvina dovoljna je da se pokrene vrsta nuklearne fuzije nazvana p - p ciklus (proton - proton ciklus). U p - p ciklusu stapanjem više vodika kao lakšeg elementa stvara se helij kao teži element. Detaljnije; spajanjem četiri protona stvara se jedna jezgra helija od dva protona i dva neutrona. Na račun ovog procesa u jezgri ima više helija nego vodika. Dok se odvija p - p ciklus oslobađaju se goleme količine energije u obliku gama - zračenja i subatomskih čestica.

    Gama - zrake se ne prenose izravno iz mjesta nastanka na površinu Sunca. One se već nakon (u prosjeku) jednog centimetra svojega puta sudare s nekom jezgrom atoma ili slobodnim elektronom. Tako se u mnogobrojnim apsorpcijama i emisijama ili raspršenjima gama - zrake raspršuju na mnogo više fotona nižih energija. Uz ovo je bitno napomenuti da se upravo zbog ovakvog prijenosa energije održava visoka temperatura u jezgri Sunca. Uz takav složen način prijenosa energije, fotoni koji u ovom trenutku podražuju naše oči stvoreni su prije milijun ili čak deset milijuna godina! Ovaj način prijenosa energije naziva se zračenje ili radijativni prijenos energije. Na taj se način energija prijenosi u radijativnoj zoni, čime je i definirana.

    Sa subatomskim česticama je potpuno drugačija priča. Mi na Zemlji možemo detektirati samo jednu vrstu subatomskih čestica - neutrine, točnije samo jednu vrstu neutrina - električne neutrine. Električni neutrini vrlo slabo međudjeluju s materijom i zbog toga je njihov način puta puno jednostavniji i brži. Izlaze iz Sunca već za 2,23 sekunde, radijus Sunca je upravo 2,32 svjetlosne sekunde. Važnost neutrina je u tome što nam oni govore o trenutačnom stanju unutar Sunca, što je svakako bolje od fotona starih deset milijuna godina.

    U Suncu se energija prijenosi na dva načina. Jedan od njih je gore navedeno zračenje, a drugi je miješanje ili konvekcija. Kao što je radijativna zona određena radijativnim prijenosom energije tako je sasvim logično da se iza imena konvektivne zone također krije način prijenosa energije - konvekcija. U konvektivnoj zoni postoji i zračenje, ali nema velikog udjela u prijenosu energije, drugim riječima ne može se mjeriti s količinom energije koja se prenese konvekcijom. Topliji volumen plina se podiže i prenosi toplinu na okolinu. Time se hladi, a hlađenjem spušta. To bi bio jednostavan opis neprekidnog procesa miješanja koji se odvija u konvektivnoj zoni. Miješanje koje se odvija u dubinama Sunca uzrok je mnogim pojavama na površini Sunca.


    This content is protected


    Prije nego nastavimo s pričom potrebno je razumjeti granice Sunca. Ako Sunce shvaćamo kao plinovitu kuglu onda je ono mnogo veće od svog uvrijeđenog radijusa. Kad završi fotosfera počinje mnogo rjeđa kromosfera, a poslije kromosfere još rijeđa korona. No tu nije kraj, dosad smo mogli zaključiti da Suncu gustoća opada radijalnim širenjem od jezgre. Nakon korone Sunce se na neki način nastavlja u obliku Sunčeva vjetra, koji se može naći još 50 � 100 a.j. od korone.

    This content is protected


    Dakle, prvi proziran sloj sunca je fotosfera. Ona ne predstavlja niti nutrinu Sunca, a niti atmosferu, ali se uzima za najdonji sloj atmosfere. Na prijelazu iz konvektivne zone u fotosferu temperatura iznosi oko 9000 kelvina, a na prijelazu u kromosferu smanjuje se na 4500 kelvina. Kao što vidimo temperatura se na Sunčevoj "površini" mijenja s dubinom, ali zato se uzima da je efektivna temperatura fotosfere 5760 kelvina, što se onda pak uzima za temperaturu površine Sunca. Fotosfera je duboka svega 400 kilometara. Sva svijetlost koja dolazi od nje odlazi u međuplanetarni prostor. Tako je ono što mi vidimo kao Sunce ustvari svijetlost fotosfere što opravdava njezino ime (fotosfera u prijevodu znači "sfera svijetlosti"). Mi vidimo samo svijetlost iz fotosfere, a to je na prvi pogled čudno ako znamo da se poslije nje nastavljaju još dva Sunčeva sloja koji su znatno deblji od fotosfere. No iako su znatno deblji od nje oni su i znatno rjeđi, a samim time i znatno manje sjajniji. U fotosferi se dešavaju mnoge pojave uzrokovane konvekcijom, a to su: granule, supergranule i oscilacije. To troje može se nazvati pravilnim gibanjima u fotosferi. Osim pravilnih gibanja, u fotosferi se pojavljuju i pjege. Ako pogledamo u Sunce možemo primijetiti kako je ono oštro omeđeno krugom. Ta pojava naziva se tamnjenje ruba. Kada gledamo u centar Sunca gledamo otprilike 400 km duboko gdje je temperatura oko 9000 kelvina, a ako gledamo pri rubu Sunca ta dubina se smanjuje. S dubinom se smanjuje i temperatura, a što je manja temperatura manji je intenzitet svijetlosti. Na ovaj se način objašnjava pojava tamnog kruga koji omeđuje našu zvijezdu.
    This content is protected


    Nakon fotosfere slijedi prvi sloj atmosfere - kromosfera. Ovaj sloj je definiran naglim opadanjem gustoće. Od kraja fotosfere pa do početka korone gustoća plina padne sa 10181do 109 atoma/cm3. Dubina kromosfere je 10 000 kilometara. U prvih 1500 kilometara od fotosfere temperatura padne za 500 kelvina, no nakon 1500 - tog kilometra temperatura raste s visinom, pa tako se do kraja kromosfere popne na 10 000 kelvina, a na prijelazu u koronu dostigne 1 000 000 kelvina.

    This content is protected


    Površina Sunca izgleda kao da gori, a razlog tomu su spikule. Spikule su malene prominencije koje se javljaju oko rubova supergranula. Visine su od sedam do devet tisuća kilometara. Osim spikula u kromosferi se pojavljuju i baklje, koje se pojavljuju preko čitavog Sunca. Postoje dvije vrste baklji; fotosferske i kromosferske. Sad kad sam napravio razliku između te dvije baklje ponovo ću ih "spojiti"; to je ustvari isti objekt promatran u različitim slojevima Sunca. Baklje su sjajnije u rendgenskom zračenju i na višoj su temperaturi od okoline Prema pravilu pjege se pojavljuju i iščezavaju usred baklji, ali se baklje pojavljuju neovisno o pjegama. One obično traju po nekoliko mjeseci. U koroni iznad baklji se može pojaviti koronina kondenzacija. Postoje još dva načina gibanja plina; u obliku prominencija i bljeskova. Ove dvije pojave nastaju u kromosferi odnosno fotosferi, ali se zbog veličine nastavljaju još daleko u koroninom području.
    This content is protected


    Korona je definirana izrazito malom gustoćom i visokom temperaturom; 1 - 2 x 107 kelvina. Visoka temperatura se objašnjava energijom iz fotosfere koja se prenosi magnetskim poljem i akustičnim radiovalovima. Korona zrači milijun puta slabije od fotosfere. Svjetlost korone potječe iz tri izvora:

    *
    E - korona ili emisijska korona, to je vlastito zračenje zbog visoke temperature. Atomi su tamo na visokim temperaturama i višestruko ionizirani. Izraženo je samo nekoliko spektralnih linija, ali ih je otkriveno stotinjak. Među ostalim E - korona sadrži i slab kontinuirani spektar nastao zakočnim zračenjem.
    * K - korona, oznaka K ovdje potječe od kontinuiranog spektra. To je fotosferska svijetlost raspršena brzim slobodnim elektronima. Spektralne linije ne postoje zbog velike brzine elektrona na kojima se svjetlost raspršuje.
    * F - korona, ova svijetlost nastaje također raspršenjem fotosferske svijetlosti, ali ovaj put na čestice prašine koje dolaze iz međuplanetarnog prostora, ali se protežu do u najveće blizine ka Suncu. Oznaka F dolazi od Fraunhoferova spektra, ta vrsta zračenja svijetlosti ima također kontinuirani spektar, ali sa Fraunherovim spektralnim linijama.

    Postoji tako zvana bijela korona, to je način na koji koronu vidimo u integralnoj svijetlosti (npr. za vrijeme pomrčina). Bijela korona se sastoji od K - korone i F - korone. U njoj se pojavljuju razni oblici: koronine strujnice, lukovi i perjanice. Perjanice se obično pojavljuju oko polova. Sve te pojave imaju oblike magnetskog polja. Korona (u bijeloj svijetlosti) u cijelosti ima različite oblike. U maksimumu Sunčeve aktivnosti ima oblik kruga, a u minimumu se raspada na odvojene dijelove.

    Osim u integralnoj svijetlosti koronu promatramo i u rendgenskom području. Promatrana u tom području korona nije svugdje jednako sjajna. Područja idu ovako od svijetlijiih ka tamnijim:

    *
    koronina kondenzacija - vertikalna produženja kromosferskih baklji, dakle najaktivnijih područja Sunca;
    *
    koronini lukovi - oni oslikavaju raspored magnetskog polja, a tipični su za bijelu koronu;
    *
    koronine točke - najmanje su istražene, manje su od granula. I u njima je također koncentrirano magnetsko polje. U prosjeku traju manje od deset sati.
    *
    koronine šupljine - ta se područja zapravo ne vide što nam govori i njihovo ime. Razlog zašto se ne vide u rendgenskoj svijetlosti je to što je tvar u njima niže temperature i manje gustoće. U njima je magnetsko polje unipolarno, što znači da se silnice magnetskog polja pružaju od Sunca u međuplanetarni prostor. Za razliku od šupljina u ostalim dijelovima korone polje je bipolarno što znači da se silnice kreću od Sunca i savijaju natrag prema njemu. Koronine šupljine nalaze se na području polova i spuštaju se prema ekvatoru. Preživljavaju i po nekoliko Sunčevih perioda rotacije.

    U koroni se stalno odvija protok tvari, a razlog tome je taj što je korona granično područje Sunca. Korona dobiva tvar iz dubljih područja i to najviše putem spikula. Tvar se nerjetko u koroni zgušnjava i teče nazad u kromosferu, pojava se događa u aktivnih oblika prominencija. U suprotnosti tomu dešava se i to da Sunčeva tvar teče u prostor, a to se zbiva putem bljeskova i Sunčeva vjetra.

    This content is protected

    This content is protected


    Otkriven je 1962. godine, a otkrio ga je Mariner 2. No prije nego li je otkriven predviđen je teorijski. Vjetar teče na cijelom prostoru oko Sunca. On je uzrok mnogih pojava od kojih su najpoznatije polarna svijetlost i kometski repovi. Sunčev vjetar je u stvari tok ioniziranog plina, a u međuplanetarnom području ima prosječnu brzinu 450 km/s (od 300 do 900 km/s). Koncentracija čestica Sunčeva vjetra na položaju Zemlje vrlo je rijetka, oko četiri elektrona i četiri protona po kubičnom centimetru.

    Pitanje je kako nastaje Sunčev vjetar? Sunčev vjetar je posljedica visoke temperature i tlaka korone. Kada imamo rijedak međuplanetarni prostor s jedne strane i gusto Sunce s druge strane dolazi do nadzvučnog strujanja plina. Pošto taj plin ima brzinu veću od 600 km/s, što je brzina oslobađanja za Sunce, on se oslobađa i prelazi u međuplanetarni prostor.

    Sunčev vjetar osim što je uzrok nekim pojavama utječe i na gibanje malih tijela Sunčeva sustava. Svi znaju da Sunčevo zračenje itekako utječe na tijela Sunčeva sustava, ali upravo čudno zvuči da ono ima utjecaj na njihovo gibanje. Iako je riječ o vrlo malom rasponu tijela, onih najsitnijih (na primjer sitni meteori), na njihove staze tlak Sunčeva zračenja ostvaruje značajan utjecaj. Ova sila djeluje u suprotnom smjeru od smjera gravitacije Sunca, što je logično budući da Sunčev vjetar ima smjer širenja od Sunca u svim pravcima. Sada svatko shvaća koliko je mala masa tih tijela kada Sunčev vjetar ima veći utjecaj na njih od njegove gravitacije. Posljedica djelovanja ove sile jest udaljavanje malih tijela od Sunca. Sila je proporcionalna; intenzitetu zračenja svijetlosti koja dolazi sa Sunca i poprečnom presjeku obasjanog dijela čestice koja je zahvaćena silom. Omjer gravitacijske sile i sile koja dolazi od tlaka zračenja Sunca za sva je tijelo konstantan i približno iznosi 1,3 x 104 A/m, ako je A površina poprečnog presjeka tijela, a m masa tijela.

    Sve o čemu govorimo zanemarivo je kod gibanja velikih ili malih planeta Sunčeva sustava. Drugim riječima omjer A/m mora biti veoma malen da bi tlak Sunčeva zračenja prevladava gravitacijsku silu, a tek kada se to desi ova sila dolazi do izražaja. U praksi najbolji primjer za ovu silu predstavljaju repovi kometa. Naime oni su, iako je komet privučen ka Suncu, okrenuti od njega, što se objašnjava djelovanjem Sunčeva vjetra. Načelno, gibanje tih malih čestica možemo usporediti s gibanjem velikih planeta, samo pri tome moramo uzeti novu konstantu. To jest, moramo u klasičnoj gravitacijskoj konstanti uzeti u obzir i utjecaj tlaka Sunčeva zračenja. Ta je konstanta negativna (čestice se udaljavaju od Sunca) i uzima u obzir veličinu silom zahvaćenih čestica. Putanje takvih čestica su hiperbole konveksne u odnosu na Sunce.

    Nikola Maslać
     
  5. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected


    Merkur je često jedan od najsjajnijih objekata na nebu. Zato je bio poznat od pradavnih vremena, a igrao je i važnu ulogu u religiji Maya, Egipcana, Grka i Rimljana. Doduše, teško ga je promatrati jer se gledano sa Zemlje uvijek nalazi vrlo blizu Suncu. Najpovoljniji su trenutci tzv. elongacije kada se gledano sa Zemlje nalazi najdalje od Sunca, ali je cak i onda ta udaljenost mala (28°), pa Merkur možemo promatrati manje od dva sata nakon zalaza Sunca ili prije izlaska. To ovisi o kojoj je elongaciji rijec: za vrijeme zapadne Merkur je vidljiv kao predjutarnja zvijezda, a za vrijeme istočne kao večernja. Merkur kruži na maloj udaljenosti od Sunca od samo 0.387 AU putanjom velikog ekcentricita (manjeg samo od Plutona).

    Kako ima vrlo kratak period ophoda od samo 88 dana, često prestiže Zemlju i prolazi izmedu Zemlje i Sunca. Bilo bi za očekivati da će dakle, gledano sa Zemlje, preći površinom Sunca. Taj se dogadaj, zvan tranzit Merkura, stvarno ponekad i dogada, ali ne vrlo često zbog nagnutosti ravnine putanje na ekliptiku od 7°.

    Merkur je specifičan po svojoj rotaciji koja je povezana s revolucijom u omjeru 3:2 tj. tri se puta okrene oko vlastite osi za svaka dva ophoda oko Sunca. Posljedice su vrlo zanimljive. Kako je dužina dana nešto manja od 88 dana svaka je točka osunčana skoro 3 mjeseca snažnim Suncevim zračenjem 8 puta jačim nego na Zemlji, što stvara temperaturu od 430°C, dovoljno visoku da rastopi olovo! S druge strane, na Merkurovoj noćnoj strani temperature padaju do ledenih -170°C. Zanimljivo je isto da se zbog promjena brzina kruženja, Sunce ne giba pravilno po Merkurovom nebu. Promatrajući zalaz Sunca, ono bi se spustilo ispod horizonta ali bi se onda ponovno diglo i opet zašlo (retrogradno gibanje).

    Zbog malog radijusa od samo 2200 km skoro je nemoguće razlučiti površinske detalje sa Zemlje. Zato je vrlo važan bio Mariner 10 koji je fotografirao Merkurovu površinu. Šteta je što od onda niti jedna letjelica nije posjetila Merkur, što nam je ostavilo oko pola površine potpuno nepoznato. Saznalo se da je površina slična Mjesečevoj: duboko izbrazdana kraterima koji su ispresijecani "morima", posjekotinama, brdima i dolinama. U unutrašnjosti se nalazi vrlo velika metalna jezgra (čak 75% radijusa) koja čini Merkur najmetalnijim planetom. Oko nje je plašt sačinjen od stijena. Postoji slabo magnetsko polje (samo 1% jačine Zemljinog), a zbog velike temperature i male mase nema atmosferu. Nema mjeseca.

    This content is protected


    Mario Pallua,
     
  6. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected


    Venera je stjenovita kugla veličinom slična našem planetu zbog čega je često zovu i Zemljinom sestrom. No, svaka sličnost izmedu Venere i Zemlje time prestaje. Venera pripada grupi unutarnjih, terestričkih ( stjenovitih ) planeta. Ona je tamni, neprijateljski svijet s mnogo vulkana i negostoljubivom atmosferom. Njezina prosječna temperatura je viša od prosječne temperature bilo kojeg drugog planeta Sunčevog sustava.

    Venerina površina se umnogome promijenila tijekom postojanja planeta. Stjenoviti krajolik koji se nalazi na površini posljedica je jake vuklanske aktivnosti koja se i danas nastavlja. Površina obiluje dugačkim tokovima lave, vulkanskim kraterima, te kupolastim i štitastim vulkanima. Dosad je otkriveno 156 velikih vulkana s promjerom vecim od 100 km, gotovo 300 s promjerima izmedu 20 i 100 km, te najmanje 500 skupina manjih vulkana. Više od tri četvrtine Venerine površine čine ravnice koje su uglavnom posljedica djelovanja vulkanskih procesa. Naime, one nastaju izlijevanjem lave na površinu planeta, a sličan proces se nekad zbivao i na Mjesecu, te su tako nastala njegova mora. Zanimljivo je da je tlak na površini planeta 90 puta veći od onog na Zemlji na razini mora. Sam izgled površine je ustanovljen radarskom metodom, jer se površina ne vidi kroz guste Venerine oblake. Najpodrobnije podatke o površini skupio je Magellan, posljednja i najuspješnija Venerina sonda.

    Prije otprilike četiri milijarde godina Zemlja i Venera imale su slične atmosfere. Medutim, dalje se situacija različito razvijala sve do današnjeg stanja. Atmosfera Venere, stotinu puta masivnija od Zemljine, toliko je debela da se s površine planeta ne mogu vidjeti zvijezde. Glavni joj je sastojak ugljicni dioksid, ali u njoj zbog čestih vulkanskih erupcija ima sumporne prašine i kapljica sumporne kiseline.

    Neposredno iznad Venerine površine je jasno područje atmosfere koje se proteže do visine od otprilike 40 km. Iznad toga je debeli, neprekinuti oblacni sloj visine 20 km. Oblaci, koji sadrže prašinu i sumpornu kiselinu, sprječavaju prodiranje Sunčeve svjetlosti do tla, pa je na planetu stalno oblačno. Na vrhu, ponovno je proziran sloj rjede atmosfere debeo oko 20 km.

    Atmosfera ovog stjenovitog planeta kruži vrlo brzo. Fotografije vrhova oblaka u ultraljubicastoj svjetlosti pokazuju da se oblaci gibaju u smjeru zapada te da planet obidu za oko četiri dana. Njihove brzine kretanja dostižu vrijednosti i od 350 km/h. U nižim slojevima atmosfera je mnogo mirnija, pa površinski vjetrovi rijetko dosegnu brzinu od 10 km/h. Zbog velike količine ugljicnog dioksida u Venerinoj atmosferi, taj je planet pravi primjer efekta staklenika, te nas na taj način upozorava što bi se nama jednog dana moglo dogoditi ako ne pripazimo na naš planet.

    Venera, baš kao i Mjesec, pokazuje faze, što znaci da je vidimo u razlicitim stupnjevima osvijetljenosti. Punu Veneru ne možemo vidjeti, jer u trenutku kad je osvijetljena cijela njena strana okrenuta Zemlji, planet skriva Sunce. Krečući se oko Sunca približava nam se i na nebu postaje veća, ali mi pritom vidimo sve manji dio osvijetljene strane.

    This content is protected
    slika venerinih oblaka u ultraljubičastom dijelu spektra (Magellan)

    This content is protected


    Davor Mihaljević
     
  7. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected
    tipični marsovski krajolik - crvenkasta kamena pustinja (NASA, Mars Pathfinder)

    Poznat još iz antičkih vremena, ime je dobio po rimskom bogu rata. Najčešći sinonim za Mars jest Crveni planet, što je opravdano njegovom crvenom bojom. Odgovor na pitanje zašto je Mars crven jest željezni oksid, to jest hrđa kojom je planet većim djelom pokriven. Zbog toga ga je vrlo lako pronaći na večernjem nebu gdje se ističe svojim crvenim sjajem.

    Istraživanje Marsa započelo je 1877. godine kada je talijanski znanstvenik Giovanni Schiaparelli napravio prvo ozbiljnije promatranje tog planeta. Gledajući kroz svoj teleskop napravio je skicu površine Marsa. Senzacija na toj skici bili su kanali koje je nacrtao vjerujući da se oni zbilja nalaze na planetu. Skoro cijela javna i stručna populacija prihvatila je činjenicu da na Marsu postoje kanali za navodnjavanje suhih predjela, a prema tadašnjem tumačenju te su kanale napravili ondašnji stanovnici koji su nestali, ili prema većini još uvjek žive na tom planetu. Uzrokovana tim objavama ljudska mašta proradila je više no ikad. Tako su nastale knjige, slike, a u 20. stoljeću i filmovi o ''strašnim Marsovcima'' koji spremaju invaziju na Zemlju. Jedan od takvih filmova čak je uzrokovao masovnu histeriju u SAD-u.

    Velika zabluda o Crvenom planetu otkrivena je tek 1965. godine kada je do njega stigla prva sonda Mariner 4. Američka letjelica preletjela je Mars i poslala niz od 22 crno-bijele fotografije koje su prikazivale pustoš prekrivenu kraterima. Sva njihova očekivanja o živom svjetu bila su uzaludna jer pred njima je sada bila gola stvarnost - Mars je neaktivan svjet (ni biološki ni geološki) sličan Mjesecu. Da je biološki neaktivan bilo je očito, dok su geološku neaktivnost zaključili iz mnogobrojnih kratera koji bi da je Mars aktivan bili uništeni kao u slučaju sa Zemljom.

    Opet je u pitanju bila još jedna zabluda. Naime, konstatacija da je Mars geološki neaktivan i time nezanimljiv planet, pogrešna je. Problem je bio u tome što je Mariner 4 snimao samo južni dio planeta, baš kao i njegovi nasljednici Marineri 6 i 7. Tek je 1971. godine Mariner 9 kao orbiter snimio cjeli planet i došao do nevjerojatnih otkrića. Otkrivena su četri divovska vulkana od kojih je najveći, Olympus Mons, visok čak 25 km. Za usporedbu možemo uzeti naše Himalaje koje su kao pojam nedostižne visine sa svojih 8 km tek trećina impresivnog vulkana na Marsu. Tako je Olympus Mons najveća uzvisina u cjelom Sunčevom sustavu. Osim toga snimljen je i sustav kanjona divovskih razmjera. Dugačak više od 4500 km, te mjestimice dubok do 8000 m čini najveću površinsku tvorevinu na Marsu. U čast letjelici koja ga je otkrila nazvan je Valles Marineris.Tako je Mars ipak prihvaćen kao zanimljiv i raznolik planet poželjan za istraživanje.
    mars za vrijeme ljeta na sjevernoj polutki; na južnom polu možete vidjeti bijelu kapu od zaleđenog ugljik - dioksida

    Mars spada u skupinu terestričnih, Zemlji sličnih planeta. To znači da je uglavnom građen od silikatnih stijena. Promjer od 6794 km čini ga upola manjim od Zemlje. Kruži po stazi koja je znatnije izdužena u odnosu na Zemljinu. Prosječna udaljenost od Sunca je 1.5 a.j. ili 228 milijuna km. Priklon osi rotacije od 25.19° govori nam da je Mars nagnut slično kao i naš planet, pa sukladno s tim pokazuje i godišnja doba poput onih na Zemlji. Razlika je u tome što ta godišnja doba na Marsu traju dvostruko duže od naših s obzirom da je i period revolucije Marsa skoro dvostruko duži od našeg, pa iznosi 687 dana. Vjerojatno zbog manjeg udjela žaljeza u nutrini planeta, Mars pokazuje manju gustoću od Zemljine. Jedan dan na Marsu traje 24.63 sata.

    Zanimljivo je i Marsovo godišnje gibanje po noćnom nebu. On putuje do neke točke, pa se počinje vraćati unatrag, što se naziva retrogradno gibanje. Ova pojava može se objasniti činjenicom da je Mars vanjski planet, to jest da se nalazi s vanjske strane Zemljine staze oko Sunca. Gibanje unatrag je naravno samo prividno, a događa se kad Zemlja kao planet koji je bliže Suncu i brži u svojoj putanji prestigne vanjski planet.

    This content is protected
    mars za vrijeme ljeta na sjevernoj polutki; na južnom polu možete vidjeti bijelu kapu od zaleđenog ugljik - dioksida

    Atmosfera na Marsu je vrlo rijetka, a sastoji se uglavnom od ugljičnog dioksida (čak 95,3 %), ostatak su dušik (2,7%), argon (1,6%) te kisik, ugljični monoksid i drugi plinovi (0,4%). Prilično rijetka atmosfera pripisuje se nedovoljnoj Marsovoj '"snazi" da je zadrži, pa tako još i sad Sunčev vjetar redovito odnosi dijelove atmosfere tog planeta. Na Marsovoj površini nalaze se brojna zanimljiva obilježja kakva su nezamisliva na Zemlji. Različitost između površine Marsa i Zemlje uzrokovana je strukturom kore tih dvaju planeta. Smatra se da je kora crvenog planeta građena iz samo jednog komada, za razliku od našeg planeta koji ima takozvane litosferne ploče. Zbog pomicanja tih ploča, mjesta na kojima izlazi lava pomiču se, ali kako na Marsu nema više ploča žarišta vulkana stalno su na istim mjestima. Na taj su način objašnjeni divovski razmjeri četiriju vulkana na sjevernoj polutki. To također objašnjava i goleme ravnice nastale izljevanjem lave konstantno iz jedno mjesta. Još prije sam naveo razliku između sjeverne i južne polutke. Naime, na sjevernoj polutki tlo je mlađe te ima mnogo manje kratera, a obiluje vulkanima, koronama, brežuljcima, kanjonima, pukotinama, itd. Unatoč ovoj razlici između sjevera i juga tlo je po cijelom planetu svejednako prekriveno sumornom crvenom pustinjom. Smatra se da nekad nije bilo tako, jer su znanstvenici zaključili da neke geološke tvorevine mogle nastati samo usljed djelovanja vode.

    Površinska temperatura na Marsu iznosi od -125°C do 22°C, zavisno od izmjene dana i noći te godišnjeg doba. Zimi na sjevernom i južnom polu temperature padaju ispod - 150°C, kada ugljikov dioksid prelazi u čvrsto stanje. Zbog toga nastaju polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljikovog dioksida, prašine i vodenog leda. Ljeti se ugljikov dioksid isparava te ostaju polarne kape veličine od oko 400 km. Vjetrovi na Marsu dostižu 300 km/h, usljed čega nastaju goleme pješčane oluje koje mogu poprimiti planetarne razmjere.

    Vjeruje se da se Mars sastoji od tri sloja: stjenovite kore, plašta od silikatnih stjena, te krute željezne jezgre. Magnetsko polje je tisuću do deset tisuća puta slabije od Zemljina.

    Mars ima dva satelita Phobos (strah) i Deimos (užas). To su nepravilni planetoidi koje je Mars uhvatio svojom gravitacijom. Oboje su prekriveni mnogobrojnim kraterima i gustoća im je mnogo manja od Marsove. Kruže na malim visinama i treba im kratko vrjeme za obilazak; 8,66 sati Phobos i 30,3 sati Deiomos.

    Iako su 1965 godine znanstvenici doživjeli razočarenje pri pogledu na Mars izbliza, danas se entuzijazam opet pojavio i još uvjek znanstvenici pokušavaju pronaći primitivne oblike života negdje u Marsovu tlu.

    This content is protected
     
  8. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected
    jupiter - plinoviti div (Voyager 2)

    This content is protected

    This content is protected
     
  9. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    Galileanski sateliti su zapravo četiri najveća Jupiterova mjeseca - Io, Europa, Ganimed i Kalisto, nazvani tako jer ih je otkrio Galileo Galilei još 1610. godine. O njima se još uvijek ne zna mnogo, a u budućim godinama znanstvenici planiraju o slanju naprednijih letjelica prema Jupiteru koji će otkriti neke stvari koje još ne znamo iako je to samo dio onoga što još ne znamo o ostalim dijelovima svemira. Evo malo o svakom od četiri galileanskih mjeseca. Slike koje su prikazane kod svakog od njih u realnim su omjerima.

    This content is protected


    This content is protected
    je mjesec najbliži Jupiteru od njegovih galileanskih mjeseca, a ujedno i jedno od najneobičnijih objekata u našem sunčevom sustavu. Treći je po veličini Jupiterovih mjeseca, promjer mu je 3630 kilometara, dakle malo veći nego mjeseca naše Zemlje.

    Io ima najveću geološki aktivnu površinu u Sunčevom sustavu. Iako je veličine manje od 1/3 veličine Zemlje proizvodi dvostruko više topline od Zemlje. Gotovo da na njemu nema udarnih kratera zbog konstantne aktivnosti u njegovoj jezgri i vulkana koji neprestano prekrivaju njegovu površinu. Ti vulkani mogu izbaciti plinove sumpora i krute tvari do čak 300 kilometara iznad njegove površine sa brzinama od 1 kilometra u sekundi. Ispočetka su znanstvenici mislili da je lava koja teče površinom tog mjeseca sastavljena većinom od sumpora, no nakon daljnjih istraživanja otkrili su da je ta lava prevruća da bi bila od sumpora i zaključili da se vjerojatno sastoji od silikatnih stijena i drugih materijala. Na površini Io nalaze se još i nevulkanske planine, te jezera rastaljenog sumpora.

    Različite boje na njegovoj površini dolaze zbog otpuštanja različitih plinova sa njegove vulkanski aktivne površine. Utjecajem nabijenih čestica koje dolaze iz Jupiterovog magnetskog polja koji se sudaraju s tim plinovima tjera ih da pokažu različite boje ovisno o sastavu plina. Na temelju tih boja se određuje sastav plinova; bijeli sjaj je sumporov dioksid, crveni sjaj označava prisutnost kisika, a zeleni sjaj su kisik i natrij.

    This content is protected
    je drugi najbliži galileanski mjesec, udaljen od Jupitera 670 000 kilometara i najmanji od ove četvorice. Malo je manji od Zemljinog mjeseca, a ima promjer 3138 kilometara. Europa je jedinstven mjesec zbog svoje iznimno glatke površine sa ničim što prelazi dužinu jednog kilometra. Ima vrlo malo kratera, a samo tri su veća od pet kilometara u promjeru. Sve to upućuje na to da Europa ima mladu površinu. Iako se o njenoj stvarnoj starosti još raspravlja, starost joj se procjenjuje na 30 milijuna godina. Osim što je najglatkije tijelo u Sunčevu sustavu, također je i jedno od najbjeljih i najsvjetlijih tijela u Sunčevom sustavu (čak pet puta je svjetlija od Zemljinog mjeseca). Također je i jedan od malobrojnih mjeseca koji posjeduje atmosferu. Ta atmosfera je vrlo tanka i sastavljena uglavnom od kisika.
    This content is protected

    Još jedan nevjerojatna stvar s Europom je da ima više vode (što smrznute, što tekuće) nego svi Zemljini oceani zajedno. Gravitacija samog mjeseca bi mogla držati vodu ispod ledenog pokrova u tekućem stanju. Ako je to istina postoje velike šanse da postoji neki oblik života u dubinama ovog mjeseca.

    This content is protected
    je treći galileanski mjesec i najveći mjesec u sunčevom sustavu. Ima promjer 5262 kilometara, čak veći nego Merkurov, no usprkos tome ima samo polovinu Merkurove mase. Izgledom Ganimed jako nalikuje našem Mjesecu, samo što tamna područja na njemu nisu planine kao na Mjesecu, nego veliki žljebovi i ulančana brda. Ganimed se također može pohvaliti kao jedan od rijetkih mjeseca sa atmosferom. Njegova atmosfera je također tanka i sastavljena od kisika vrlo slična kao Europina. Još jedno zanimljivo otkriće je bilo da ima svoje vlastito magnetsko polje koje se nalazi unutar velike Jupiterove magnetosfere. Da Ganimed orbitira oko Sunca vrlo vjerojatno bi bio proglašen planetom.
    This content is protected


    This content is protected
    je najudaljeniji od četiri galileanska mjeseca. Treći je najveći mjesec u sunčevom sustavu i malo manji od planeta Merkura, ima masu oko 1/3 mase Merkura. Kalisto je vrlo vjerojatno objekt s najviše kratera u Sunčevom sustavu, te ujedno i jedan sa najstarijim krajolikom u Sunčevom sustavu (oko 4 milijarde godina starosti). Sve to upućuje da je Kalisto bio prilično mirno i tiho mjesto kroz svoje postojanje, dakle s malom ili uopće neprisutnom geološkom aktivnošću. Jedan od razloga za to je da Kalisto nije umješan u gravitacijske plime oko Jupitera kao ostala tri mjeseca , a i smješten je izvan Jupiterovog radijacijskog pojasa. Kalisto je ujedno i najveće tijelo u Sunčevu sustavu koje ne pokazuje nikakvu geološku aktivnost.
    This content is protected


    Damir Andrašević
     
  10. adonis

    adonis Clan

    Pridružen(a):
    23. Prosinac 2007.
    Poruka:
    10,006
    Lajkova:
    107
    Interesi:
    Web Dizajn
    Grad:
    Metropola
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    beli ovo ti je jako zanimljiva tema svaka ti dala
     
  11. macro®

    macro® Administrator

    Pridružen(a):
    8. Prosinac 2008.
    Poruka:
    20,814
    Lajkova:
    15,353
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    MultiCS Ubuntu VPS Server & HNK Rijeka
    Grad:
    Rijeka HR
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected

    Neptun je osmi planet u Sunčevom sustavu. Udaljen je 30.06 AJ ili 4,504,000,000 km od Sunca, ima promjer od 49,532 km (na ekvatoru) i masu 1.0247 ·1026. Promjerom je Neptun četvrti planet po veličini, nakon: Jupitera, Saturna i Urana i spada u plinovite divove.

    This content is protected


    Obilazak Neptuna oko Sunca traje 164.3 godine, a rotacija oko vlastite osi 16 sati i 7 minuta.

    Plavi planet Neptun odbija oko 41% Sunčeva svjetla (albedo 0.41). Jakim teleskopom ga je moguće prepoznati sa Zemlje kao plavi sićušni disk, a detalje je jedva moguće razaznati najboljim zemaljskim teleskopima. Za prosječne opozicije (kad je najbliži Zemlji) se vidi pod kutem od 2.3 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 7.6. Kako je granična magnituda za naše oko 6.5 ne možemo ga vidjeti golim okom - Neptun sjaji 2 do 3 puta slabijim sjajem.
     
  12. macro®

    macro® Administrator

    Pridružen(a):
    8. Prosinac 2008.
    Poruka:
    20,814
    Lajkova:
    15,353
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    MultiCS Ubuntu VPS Server & HNK Rijeka
    Grad:
    Rijeka HR
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected

    Izvor: Wikipedija
    Skoči na: orijentacija, traži
    Planet Uran

    This content is protected


    Uran je sedmi planet u Sunčevu sustavu i treći po veličini. Uran je udaljen 19.218 AJ ili 2,870,990,000 km od Sunca. Ima promjer 51,118 km (na ekvatoru) i masu 8.683 × 1025 kg. U orbiti oko Urana do sada je otkriveno 27 prirodnih satelita i 11 planetarnih prstenova.

    Uran odbija oko 51% sunčeva svjetla (albedo 0.51). Za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi se pod kutem od 4 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 5.3. Budući da naše oko može vidjeti objekte svjetlije od magnitude 6.5, Uran se može vidjeti i golim okom, ali ga je teško razaznati od okolnih zvijezda. Mali teleskop je dovoljan da se iz točke pretvori u mali plavo-zeleni disk.
     
  13. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected


    This content is protected


    Saturn je jedan od intrigantnijih planeta Sunčevog sustava, posebice zbog svojih specifičnih prstenova. Posjeduje i, koliko je dosada poznato, najviše satelita. Nije puno manji od Jupitera i do njega je došlo tek par letjelica. Saturn je šesti planet od Sunca i drugi najveći planet u našem Sunčevom sustavu. Saturn je jedini planet u Sunčevom sustavu, kao što je gore već navedeno, koji ima toliko izražene ili barem vidljive prstene, što ga čini zanimljivijim. Osim njega prstenove posjeduju još i Jupiter, Uran i Neptun, ali ni približno toliko velike i vidljive. Gledan kroz teleskop Saturn može prikazati svoje prstenove, a i ne mora. Kako se Saturn okreće oko Sunca i kako ga mi prolazimo i promatramo iz drukčijih kuteva tako ni prstenovi nisu uvijek vidljivi, ovisno u kojem položaju se nalazi prema nama (ako se nalazimo okomito s ravninom u kojoj leže prstenovi tj. okomito sa Saturnovim ekvatorom, nećemo ih vidjeti).

    Prstenovi leže u ravnini Saturnovog ekvatora i podijeljeni su u grupe (A, B, C, D, E, F, G). U njima je 1675. Giovanni Cassini otkrio takozvane "rupe" od kojih se najbolje vidi ona koja razdvaja A i B prstene. Prema njemu je ta rupa između A i B prstena nazvana Cassinijevom divizijom (pukotinom). Johann Encke je 1837. također otkrio jednu rupu u A prstenu koja dijeli taj prsten na dva djela, te ja ta rupa dobila ime po njemu. Prsteni su najvjerojatnije sastavljeni od komada leda (veličine ledenjaka ili veće) i prašine koju je zarobila Saturnova gravitacija. Postanak prstenova je nepoznat tj. nepotpun. Pretpostavlja se da su to ostaci većeg mjeseca koji je bio uništen udarima meteorida i kometa ili satelita koji se nije uspio formirati jer ušao u granicu koja se naziva Rocheova (granica u kojoj planetska gravitacija jednostavno rastrga veće komade poput satelita zbog određenih sila). Dimenzije prstena su možda velike u promjeru (250 000 km), ali su zato debeli nešto manje od jednog kilometra. Također, moguće je da se u bližim dijelovima prstena kreću još neotkriveni Saturnovi sateliti. Postoji još takozvanih pukotina u prstenima koji su dobili imena po znanstvenicima koji su ih otkrili ili promatrali Saturn, neke od njih su Guerinova, Maxwellova, Huygnesova i Keelerova divizija. Na same prstenove ne utječe samo Saturnova gravitacija već i njegovi unutarnji (bliži) sateliti. Jedni od značajnijih su Prometej i Pandora koji su zbog svog specifičnog učinka na prstenove dobili ime "sateliti-pastiri". U jednoj rupi u prstenovima koja je nazvana Enckeova pukotina orbitira jedan mali satelit imena Pan koji je velik svega 20 km u dijametru, ali održava tu pukotinu širine 240 km. Prstenovi su najviše istraženi letjelicama Voyager 1 i 2, te Pioneer 11 koje su nam poklonile mnogo slika i zanimljivog materijala za istraživanje. Za neke prstenove se nije ni znalo da postoje dok ih nisu otkrile letjelice.

    Saturn ima ekvatorijalni promjer 119 300 km. Od Sunca je udaljen prosječno 9.54 astronomskih jedinica, a teži 5.685 x 1026 kg. Najviše su ga promatrali Galileo Galilei, Christian Huygenes i Giovani Cassini. Uglavnom sve što znamo o Saturnu saznali smo od sonda Voyager tijekom njihovih istraživanja 1980 i 1981. Saturn je vidljivo spljošten na polovima što je posljedica njegove brze vrtnje oko samog sebe. Njegov dan traje oko 14 sati manje nego zemljin, dakle 10 sati i 39 minuta. Da učini puni krug oko Sunca treba mu 29.5 Zemaljskih godina. Saturn je građen slično kao i Jupiter, ali od 75% vodika i 25% helija, te metana, amonijaka i kamenja i vode u tragovima. Jezgra Saturna je građena slično poput Jupiterove, dakle od sloja tekućeg vodika u metalnom stanju i krutog dijela. Saturn ima veću jezgru od Jupitera. Saturnova atmosfera je i malo drukčija nego Jupiterova po tome što je deblja i u njoj pušu brži vjetrovi. Saturn je najrjeđi poznati planet, naime ima gustoću 30% manju nego voda (to znači da je na primjer, veličine jabuke, mogao bi plutati u posudi pune vode). U teleskopu se vidi kao žuti krug sa prstenom i prilično je spljošten gledan u okularu. Ta spljoštenost nije samo vizualna nego realna - zapravo je Saturn najspljošteniji planet u Sunčevom sustavu. Razlog toga je njegova ogromna brzina rotacije, već gore navedeno, i njegovo gotovo tekuće stanje. Drugi razlog je raspored mase na Saturnovoj površini, a ne brzina rotacije jer se Jupiter rotira brže nego Saturn. Naime, Saturnov ekvator se ne rotira jednakom brzinom kao i njegovi polovi tj. brzina njegove rotacije na polovima je sporija nego na ekvatoru. Na Saturnu, tj. u njegovoj atmosferi pušu enormno brzi vjetrovi koji na ekvatoru dostižu i brzinu od čak 500 m/s (metara u sekundi) tj. 1800 km/h i najčešće pušu u smjeru istoka. Na Saturnu nema dugotrajnih oluja poput Velike crvene pjege na Jupiteru, ali su astronomi ponekad znali primijetiti poveću bijelu mrlju kraj njegovog ekvatora. Saturnova jezgra je iznimno vruća (do 12000 K), a zanimljivo je i da zrači više topline nego što je primi od Sunca. Bilo bi za očekivati da danas Saturn gotovo i ne zrači energiju, ali dok Jupiter zrači dvaput više nego što je primi od Sunca, Saturn zrači tri puta više što je dobije od Sunca. Razlog tome efektu je pojava "helijeve kiše" iz viših slojeva atmosfere na Saturnu koja dovodi do zagrijavanja i otpuštanja topline.

    This content is protected


    This content is protected
     
  14. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    Saturnova porodica satelita nije nalik Jupiterovoj, ali nije zato ništa manje zanimljiva. Najveći mjesec, Titan, nešto je manji od Ganymeda, ali je još uvijek veći od Merkura. Saturn ima još 7 srednje velikih satelita, a zovu se Rhea, Iapetus (Japet), Dione, Tethys, Encladus, Hyperion i Mimas. Danas znamo za još mnogo manjih satelita koji su otkriveni pri posjeti Voyagera. Najinteresantniji su, ipak, veći sateliti. Većina ih je klasificirana kao "ledeni mjesec", što znači da se sastoje od mješavine stijena i leda. Tethys, na primjer, ima gustoću tek nešto veću od gustoće vode, što znači da je udio stijena vrlo malen. Površinom tog mjeseca dominira krater koji je veći od cijelog Mimasa, te Ithaca Chasma, kanal koji se prostire od sjevernog do južnog pola. Rhea i Mimas imaju izrazito puno kratera, dok Encladus ima mnogo mladu površinu. Mimasovom površinom dominira krater koji ima promjer kao trecina cijelog mjeseca. Iapetus je posebno zanimljiv zbog svog promjenjivog sjaja. Izgleda da je jedna strana tog mjeseca prekrivena ledom, dok je druga dosta tamna.

    This content is protected


    This content is protected
    This content is protected
    This content is protected

    This content is protected

    This content is protected


    Manji sateliti su uglavnom "pastiri" kojima su orbite unutar prstenova ili trojanski sateliti većih mjeseca. Tako Tethys ima dva trojana: Telesto i Calipso koji se gibaju po istoj orbiti, 60° ispred ili iza samog mjeseca. Zanimljivi su Janus i Epimetheus koji su izgleda fragmenti nekog većeg objekta, a povremeno međusobno izmjenjuju orbite. Iako se mimoilaze za samo par kilometara, nikad se ne sudare. Unutar prstenova krstare Prometheus, Pandora i Pan, a daleko od svih retrogradnom orbitom krstari Phoebe koji je gotovo sigurno zarobljeni asteroid.

    Za kraj sam ostavio najveći i vjerojatno najzanimljiviji Saturnov mjesec, Titan. On je prvi otkriveni mjesec nakon galileanskih. Interes za taj daleki svijet naglo je porastao kada je 1944. spektroskopski dokazana prisutnost atmosfere. Objašnjenje zašto taj mjesec, čija je masa tek nešto veća nego Mjesečeva, uopće ima atmosferu leži u niskoj temperaturi koja tamo vlada. Da je temperatura samo malo viša, molekule zraka bi se gibale brže i Titanova bi atmosfera ubrzo "pobjegla" u svemir. Iako se smatralo da se Titanova atmosfera sastoji uglavnom od metana, ispalo je da 90% atmosfere otpada na molekularni dušik, a tek manji dio na metan. Na slikama Voyagera 1 mogao se vidjeti samo debeli i nepropusni sloj oblaka koji nije dopuštao da se promotri površina. Pretpostavlja se da uvjeti na površini omogucuju postojanje metana u sva tri agragatna stanja (kao voda na Zemlji), tako da vjerojatno postoje mora ili jezera tekuceg metana koji mjestimično može biti i zaleđen. Temperatura iznosi -168°C, što je blizu trojne točke metana. Tlak na površini je oko 1.5 puta veći nego na Zemlji. Najnovija radarska i infracrvena istraživanja pokazuju da površina ima nejednak albedo, što znači da ne može u cijelosti biti pokrivena istim materijalom (npr. metanom). Dakle, najvjerojatnije postoje mora metana i kontinenti građeni od silikatnih stijena i prekrivani zaledenim ugljik - dioksidom i vodom. Neke detalje Titanove površine razjasnit će nam sonda Huygens koja ce se spustiti kroz Titanovu atmosferu i donijeti vrijedne nove podatke. Do Saturna i Titana doći će 2004. na letjelici Cassini.

    Mislav Baloković

    Do Saturna je nedavno stigla sonda Cassini koja će slijedećih nekoliko godina intenzivno istraživati Saturn, Titan, prstenove i Saturnov sustav mjeseca. Već na početku misije Cassini je poslao prekrasne slike Saturna i njegovih prstenova, a obavio je i prelet preko Saturnovog najudaljenijeg satelita - Phoebe. Slike koje će Cassini donijeti bit će bolje od bilo kojih do sada jer je Voyager zadnja sonda koja je posjetila Saturn, a od tada je tehnika mnogo uznapredovala.
    This content is protected


    Od letjelica koje su usmjerene prema Saturnu najznačajnije su Voyager 1 i 2, Pioneer 11 i zajednički projekt Amerike i Europe, Cassini - Huygens misija koja je došla do Saturna u srpnju ove godine (1.7.2004.) i kružit će oko njega najmanje 4 godine. Voyager 1 i 2 preletjeli su pokraj Saturna i Jupitera i napravili mnogo slika koje su nam približile događaje na i oko ta dva planeta. Pioneer 11 je također prošao pokraj Jupitera i Saturna, ali se on spustio do gornjih atmosfera oba planeta, a kod Saturna je prošao po vanjskom dijelu njegova A - prstena. Ta je letjelica bila ujedno i prva ljudska letjelica koja je došla do Saturna. Pioneer 11 sada je već napustio naš Sunčev sustav.

    Damir Andrašević

    This content is protected


    This content is protected

    This content is protected


    Cassini - Huygens je jedna od najambicioznijih misija ikad lansiranih u svemir. Letjelica, zajedno sa sondom Huygens, trenutno leti prema Sautrnovom sustavu u cilju istraživanja planeta, njegovih satelita i prstenova. Ova je vrijedna misija združeni projekt tri svjetske svemirske agencije: američke (NASA), europske (ESA) i Talijanske svemirske agencije. NASA je izgradila orbiter, ESA sondu Huygens, a Italija veliku antenu kojom Cassini komunicira sa kontrolnim centrom na Zemlji. Sve zajedno, misiju je financiralo 17 svjetskih država. Znanstvene podatke koji se dobiju ovom misijom proučavat će čak 200 znanstvenika diljem svijeta.

    Letjelica Cassini i sonda Huygens lansirane su 7.10.1997. iz Kennedy Space Centera na Floridi, a do svog cilja trebale bi stići početkom srpnja ove godine. 2000. godine Cassini je dobio dodatnu brzinu iskoristivši tzv. "gravitacijsku praćku" Jupitera. Krajem prošle godine Cassini je počeo snimati Saturn, a kako se bliži datum ulaska u orbitu, novije slike postaju sve ljepše i detaljnije. Uskoro bi trebao početi snimati i Saturnov najveći mjesec, Titan, a u lipnju i mjesec Phoebe kojeg će mimoići za samo 2000 km.

    Po dolasku u Saturnov sustav, Cassini započinje svoju četverogodišnju misiju u kojoj će istražiti razne aspekte Saturnove atmosfere, magnetosfere, sustava prstenova i brojnih satelita. Šest mjeseci kasnije (u siječnju 2005. godine) sonda Huygens trebala bi obaviti svoju misiju spuštanja na oblacima prekriveni Titan. Titanova površina inače se ne može vidjeti teleskopima jer je prekrivena debelim slojem oblaka. Huygens će nam donijeti prve podatke o tome što se stvarno krije ispod tog pokrivača. Za sada se nagađa da bi bi jedan dio Titanove površine mogao biti pokriven morem (ili jezerom) tekućeg metana.

    Za svoja istraživanja Huygens nosi 6 sofisticiranih instrumenata koji će obavljati pokuse dok se sonda polako padobranom spušta prema površini. Sve podatke koje prikupi, Huygens će slati prema orbiteru, odnosno jednom njegovom dijelu koji se zove PSE (probe support equipment). Zatim će prikupljene podatke Cassini preko svoje velike (high - gain) antene poslati prema Zemlji. Osim te, Cassini posjeduje još dvije manje (low - gain, LGA - 1) antene, za slučaj da velika antena prestane funkcionirati.

    Sam Cassini ima 12 instrumenata kojima može izvesti čak 27 različitih mjerenja. Na slici desno možete vidjeti kako su neki pokušali usporediti Cassini sa čovjekom. No, što se tiče osjetila (tj. instrumenata), Cassini je čak i napredniji od čovjeka. Njegove kamere vide i izvan vidljivog spektra, a može osjećati i magnetsko polje, ta sitne čestice međuplanetarne prašine. Instrumenti uključuju infracrvene i mikrovalne kamere, radar, magnetometar (koji strši sa strane na 11 metara dugačkom štapu), spektrometre, detektor čestica i plazme itd. Sve to je povezano sa moćnim centralnim računalom kojeg, kao i instrumente, pogone tri termoelektrična generatora (RTGa). Letjelica se može poravnavati po sve tri osi, što joj omogućuju manji lateralni potisnici.

    This content is protected

    This content is protected
     
  15. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    [BGCOLOR="BLACK"]
    This content is protected
    [/BGCOLOR]

    This content is protected

    This content is protected


    Saturn je jedan od najljepših objekata na noćnom nebu. Građanima koji su ga pogledali na našim star partyima upravo je on ostao najsnažnjije u sjećanju. Najveća je čar ovog planeta činjenica da izgleda fantastično kroz bilo kakav teleskop, čak i najobičniji refraktor od 60mm. Saturn nam na nebu prividno izgleda kao vrlo maleni objekt. Za vrijeme najboljih opozicija dijametar mu ne prelazi 21". Prstenovi su nešto više od dva puta većeg promjera od samog planeta. Zato nam treba veliko povećanje kako bi se istaknuli svi vidljivi detalji. No, pritom ne treba pretjerivati. Ako je povećanje premalo nećemo vidjeti sve detalje, no ako koristimo preveliko povećanje planet će izgledati mutno i blijedo. Zato se ne smije koristiti više od 50x po inču (20x po centimetru) dijametra teleskopa. Ova je vrijednost relevantna samo kada je atmosfera iznimno stabilna. Za vrijeme promatranja kroz polustabilnu ili nestabilnu atmosferu koristite manje povećanje. Što se tiče filtera, korisni su Wratten 21, 58 i 38A. Wratten 21 ističe površinske detalje, 38A koristan je za povećavanje kontrasta unutar prstenova, a 58 istice pojaseve i kontrast u polarnim regijama planeta.
    This content is protected


    Prvo što promatrač pri promatranju Saturna uoči su prstenovi. Kroz sve veličine teleskopa i sa malim povećanjima planet i prstenovi trebali bi biti lijepo razdvojeni. Saturnovi prstenovi prividno se gibaju s periodom od 14 godina. Prelaze iz perioda dobre vidljivosti kad su prema nama jako nagnuti do perioda kada se tek blago naziru jer su nam položeni u smjeru gledanja. Maksimalni kut pod kojim možemo gledati prstenove je 27°. Detalj koji je isto lijepo vidljiv i u malim teleskopima je sjena planeta na prstenovima. Sjenu vidimo kao crnu "rupu" u segmentu prstenova. Bliže vanjskom dijelu prstenova vidimo i crnu Cassinijevu pukotinu široku čak 4000 km. Ovo je područje unutar prstenova u kojemu je gustoća stijena i prašine mala. Unutar pukotine kruže pastirski sateliti koji svojom gravitacijom "čiste" i održavaju pukotinu relativno praznom. Pukotina je rijetko vidljiva u malim teleskopima. Srednje veliki teleskopi lijepo ju razlučuju većinu vremena. Pukotinu je najlakše vidjeti na ekstremima prstenova, tj. na mjestima gdje se prstenovi "okreću". Pri promatranju Cassinijeve pukotine, ali i Saturna općenito, vrlo je bitna stabilnost atmosfere. Nijedan teleskop kroz nestabilnu atmosferu neće vidjeti ništa spektakularno, dok i mali teleskop može vidjeti mnoštvo detalja ako je atmosfera stabilna. Cassinijeva pukotina dijeli Saturnove prstenove na A (vanjski) i B (unutarnji) prsten. A prsten je tamniji od B prstena. Ovu razliku vidimo i kroz teleskop. Uz odlične uvjete i malo veći teleskop može se vidjeti i C prsten (Crepe ring). Ovaj se prsten nalazi uz unutarnji rub B prstena (tj. bliže planetu). U stvarnosti C prsten nije jako gust. Zato ni u teleskopu nije sjajan već se nazire kao difuzna, poluprozirna zona uz sjajni B prsten. Uz vanjski rub A prstena nalazi se Enckeova pukotina. Po strukturi je slična Cassinijevoj, ali je mnogo uža. Zato je vrlo težak detalj za promatranje, a može se vidjeti jedino za vrijeme potpuno stabilne atmosfere i to sa vrlo velikim teleskopima. Lakše se razabire Encke minimum. To je prostor oko sredine A prstena kojemu vanjski rub označava Enckeova pukotina. Opažamo ju kao kompleksnu strukturu tamnijih i sjajnijih dijelova prstena. Razlog ovog efekta nije još potpuno razjašnjen.
    This content is protected


    Sam disk Saturna kroz mali nam teleskop izgleda kao žučkasta kuglica. Ovisno o promatraču definirana boja može biti i bjelkasta pa i smeđkasta. Saturn je najspljošteniji planet, polarni radijus mu je čak 10% manji od ekvatorijalnog. Ova se razlika lako uočava. I Saturn, kao i Jupiter, ima pojaseve koji se razlikuju u veličini i boji. Za razliku od Jupitera, Saturnove je pojaseve teže uočiti. Uz kvalitetan 6" teleskop trebali biste vidjeti barem jedan pojas. Najlakše je uočiti ekvatorijalni pojas (EZ), koji je svjetlije nijanse. Sa velikim teleskopom možete pratiti i pjege koje se ponekad razviju. One manje, koje se relativno često pojavljuju, moguće je promatrati samo fotografski ili eventualno iznimno velikim teleskopima. No, prosječno svakih tridesetak godina (svake Saturnove godine) bukne velika olujna aktivnost koju je moguće promatrati i amaterskom opremom.
    This content is protected


    Trenutno se zna da Saturn ima 31 satelit, no novi se nalaze svako malo. Neki od njih vidljivi su i nama amaterima. Uz tamno nebo i veći teleskop možemo vidjeti barem 8 od njih. Titan je najsjajniji, a vidljiv je u svakom teleskopu. Uz teleskop od najmanje 8" (20cm) i veliko povećanje može se razlučiti kao maleni disk od 0,9". Ostali sateliti izgledaju zvjezdoliko. Uz Titan, sateliti koji se mogu uočiti srednje velikim teleskopom su Rhea, Tethys, Dione, Enceladus i Iapetus. Za točne relativne položaje Saturnovih satelita posjetite stranicu JPLa. (
    Kod:
    http://ssd.jpl.nasa.gov/horizons.html
    )

    Mario Pallua
     
  16. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected

    This content is protected


    Astronomi su pocetkom 20 st. promatranjem vanjskih divova uočili da je njihovo kretanje oko Sunca malo nepravilno - kao da ih svojom gravitacijom privlači još udaljeniji planet. Percivall Lowel (isti koji je tvrdio da vidi kanale na Marsu) računski je predvidio poziciju planeta i krenulo se u potragu za tajanstvenim planetom. 1930. Clyde Tombaugh je sa Lowel observatorija pronašao Pluton samo nekoliko stupnjeva od predvidenog položaja. Jako je čudno da se ovom metodom pronašao planet jer moderni proračuni pokazuju da zbog svoje male mase Pluton i nema nekog utjecaja na putanje ogromnih vanjskih divova.

    Novi je planet po mnogočemu pravi ekcentrik. Toliko odskače od uobičajene definicije planeta da se zadnjih godina predlaže da ga se čak i prestane klasificirati planetom i da ga se nazove onim što zapravo i je - najvećim članom Kuiperovog pojasa. Po čemu se on toliko razlikuje? Kao prvo Plutonova je orbita izrazito ekscentrična (izdužena), toliko izdužena da se u točki najbližoj Suncu (perihelu) nalazi unutar Neptunove putanje. Neće li se onda u budućnosti sudariti? Neće, jer je Plutonova putanja dovoljno nagnuta na ravninu ekliptike da se uvijek dovoljno mimoiđu.

    Pluton je iznimno malen sa radijusom od samo 2300 km. Manji je ne samo od Merkura nego i mjeseca kao što su Triton, Jupiterovih Galileanskih satelita, pa i našeg Mjeseca! O površini i sastavu Plutona zna se vrlo malo. Zbog gustoce dvostruko vece od vode vjeruje se da je sastavljen vecinom od stijena. Zna se da postoji rijetka atmosfera. Za nju je specifično da je prisutna samo za vrijeme dok Pluton kruži bliže Suncu. Kada se udalji u hladnije krajeve svoje putanje ona se smrzne na površini i on kruži bez ikakvog plinovitog omotača. Kako je Pluton trenutno blizu Sunca vrlo je važno da ga posjeti sonda jer ce se njegova atmosfera vrlo brzo kondenzirati. Doduše ako i propustimo ovu priliku uvijek postoji 23. stoljeće kada će se njegova atmosfera ponovno uzdignuti za proučavanja. Na tako velikoj udaljenosti od Sunca iznimno je hladno i ne biste se željeli prošetati njegovom površinom osim ako vam ne odgovara temperatura od -223°C!

    1977. otkriven je Charon, Plutonov mjesec. Charon je slican Plutonu po obliku, kemijskom sastavu, gustoći, ali i veličini, što nije tipično za jedan mjesec. Upravo zbog samo malo manje veličine Pluton se često naziva dvojnim planetom. Vjerojatno je da su se Pluton i Charon međusobno uhvatili i da nisu zajedno nastali. Charonova je putanja vrlo uska, samo 20,000 km što je 5% od Mjesečeve. Osim toga vrijeme potrebno Charonu da jednom okruži oko Plutona jednako je periodu vlastite rotacije, ali i Plutonove. To znači da se sa Plutona uvijek vidi ista strana Charona, no i da je on vječito na istoj točki na nebu! Charon zbog svoje male mase nema atmosferu.

    This content is protected

    This content is protected


    This content is protected


    Mario Pallua
     
  17. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    NASA ovom misijom planira po prvi put doci u susret sa zagonetnim Kuiperovim pojasom. Nakon što je nacionalna znanstvena komora naglasila kako je ova misija važna za daljnje razumijevanje postanka Suncevog sustava i nastanka planeta, NASA joj je dala odredeni prioritet. Izgradnja 465 kg teške letjelice je vec zapocela, a raketa Atlas V odredena je da ju pošalje u svemir u sijecnju 2006. godine. Tako ce stici do Plutona i njegovog mjeseca Charona na pocetku ljeta 2015. Za svoj put koristit ce se "gravitacijskom prackom" Jupitera koja ce skratiti putovanje za 3 godine. Tako ce PKB za samo 9 godina stici do Plutona, što je mnogo krace nego što je Voyageru trebalo da stigne do Neptuna. Nakon Plutona i Charona, letjelica ce nastaviti misiju još pet godina i posjetiti još najmanje 2 objekta u Kuiperovom pojasu. Koji ce to objekti biti još se ne zna, nego ce ih znanstvenici odrediti godinu dana prije dolaska do Plutona.

    PKB ce nositi 6 instrumenata za istraživanje geologije, sastava površine, temperature, strukture atmosfere i plazmatskih interakcija svih objekata na koje naide. Nosit ce takoder i instrument kojim ce mjeriti gustocu i raspored sitnih cestica u tom dalekom dijelu Sunceva sustava. Snimat ce površinu Plutona i Charona s velikom moci razlucivanja, a infracrvenim spektrometrima ce otkrivati sastojke tanke Plutonove atmosfere. Bitno je naglasiti da je ovo posljednja prilika da se istraži Plutonova atmosfera, jer pošto Pluton odlazi sve dalje i dalje od Sunca, atmosfera mu se toliko rashladi da se slegne na površinu u tekucem ili krutom stanju. Upravo zbog toga su astronomi diljem svijeta potpisivali peticiju da se ne obustavi misija Pluto Express, koju americki Kongres nije odobrio zbog nedostatka novca. Ako PKB ipak ne poleti zbog eventualnih problema, Pluton ce nam na svojoj ekscentricnoj putanji pobjeci van dohvata, tako da ce nam njegove tajne ostati skrivene sve dok se za kojih 150 - 200 godina ne vrati na dio putanje koji je dovoljno blizu Suncu da njegova toplina ponovno otopi taj misticni ledeni svijet.

    This content is protected

    This content is protected

    Mislav Baloković
     
  18. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    Promatranje Plutona nije lako i amater koji ga pozitivno identificira može se smatrati vrlo vještim. Kako je Pluton obicno oko 14. magnitude potreban je barem srednje velik teleskop. To bi znacilo da ga se uz jedan 8" (200 mm) teleskop ima šanse uočiti, makar je poželjan i veći. Osim toga potrebno je iznimno tamno nebo i savršena noć bez Mjeseca sa stabilnom i prozirnom atmosferom. Kako je Pluton malen i vrlo udaljen, nije ga moguće razlučiti kao disk nego se vidi isključivo kao tamnu zvijezdu. Opažanje jako olakšava korištenje "averted visiona" (indirektnog promatranje) kao i povremenog lupkanja teleskopa (oko bolje zapaža objekte u pokretu nego statične). Lociranje Plutona nije uvijek jednostavno. U svakom polju postoje brojne druge zvijezde slične magnitude, pa ga je teško razabrati. Zato se treba dobro unaprijed pripremiti. Poželjno je imati nekoliko karata različitih detaljnosti. Najdetaljnija mora imati ucrtane magnitude barem do Plutonove, ako ne i više. Kako obični atlasi ne pokazuju ovako tamne zvijezde, vrlo su korisni kompjuterski planetarium programi uz koje je moguće isprintati specifične, vrlo detaljne karte. Besplatan i vrlo kvalitetan program je Cartes du Ciel kojeg možete downloadati i sa naše stranice. Možete li biti sigurni da je ona tamna, neugledna točkica u okularu stvarno Pluton samo usporedujući izgled vidnog polja s kartom? Pa baš i ne... Zato je vrlo korisno barem dva puta nacrtati vidno polje u razmaku od nekoliko dana. Usporedujući crteže trebali bi vidjeti objekt koji se pomaknuo. To je Pluton! Uspješan lov...

    Mario Pallua
     
  19. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    This content is protected

    This content is protected


    1776. Johann Titius je podijelio udaljenost do Saturna, tada najudaljenijeg poznatog planeta, na 100 dijelova. Tako mjereći, Merkur je od Sunca udaljen 4 dijela, Venera 7 (4+3), Zemlja 10 (4+6) a Mars 16 (4+12). Titius je uočio da sa svakim novim podvostručenjem drugog broja stigne do novog planeta - osim broja 28. Danas se ovaj "zakon" naziva Titius - Bodeovim zakonom. Johann Bode, sa Berlinskog observatorija, je bio toliko fasciniran teorijom da je krenuo u sistematsku potragu za nestalim planetom. 1800. u Njemačkoj je nastala Nebeska Policija koja je trebala prva pronaći nestali planet. No preduhitro ih je Giuseppe Piazzi sa observatorija Palermo na Siciliji koji je otkrio objekt sličan zvijezdi koji se ponašao kao planet. Danas nazvan Ceres (po sicilskoj božici žita) ovaj je objekt sa promjerom 933 km prvi pronadeni asteroid.

    Vrlo brzo su pronađeni i drugi slični objekti: Palas, Juno i Vesta. Do danas ih je otkriveno i katalogizirano nekoliko stotina tisuća. Postoje 26 asteroida promjera većeg od 200 km, vjerojatno je da nam je poznato 99% onih većih od 100 km i pola izmedu 10 i 100 km. Manjih asteroida znamo vrlo malo no vjeruje se da ih ima oko milijun veličine oko 1km. Ukupna masa svih asteroida manja je od mase Mjeseca. Zanimljivo je da je 55% ukupne mase svih asteroida sadržano u tri najveća: Ceresu, Pallasu i Vesti. Najveći su asteroidi najcešce pravilnog izgleda, no ima i onih, naročito malih asteroida, koji su izrazito nepravilni. Uzrok tomu je velik broj medusobnih sudara koji su se u prošlosti, ali i sada, cesto dogadali i na taj nacin obilježili asteroid. Asteroidi se razlikuju i po kemijskoj strukturi:

    * tip C - ukljucuje 75% poznatih asteroida. Izgrađeni su od silikata sa mnogo ugljčnih spojeva pa djeluju izrazito tamno (albedo 0.03). Kažemo da su primitivni su jer su ostali nepromijenjeni od nastanka - pred 4.6 milijarde godina;
    * tip S - 17% poznatih asteroida. Relativno su svijetli (albedo 0.10 do 0.22). Izgrađeni od silikata, ali bez tamnih ugljikovih spojeva pa djeluju svjetlije;
    * tip M - isto relativno svijetli (albedo 0.10 do 0.18). Izgradeni od metala kao što su željezo i nikal.

    O gustoći asteroida zna se vrlo malo. Jedno je mjerenje gustoće asteroida Mathilde pokazalo da je njegova gustoća samo malo veća od gustoće vode tj. da nije čvrsto tijelo već kompaktna nakupina materijala. Nijedan od asteroida nema dovoljno veliku masu za zadržavanje atmosfere. Većina ih ima male ekcentricitete putanja i malu inklinaciju, ali ima i ponekih sa specifičnim putanjama (npr. Pallas inklinacija od 34°). Klasificiramo ih i po udaljenosti i položaju orbite:

    * GLAVNI POJAS - Izmedu Marsa i Jupitera (2 - 4 AU). Najveći broj spada u ovu skupinu. Danas je moguce ustanoviti kako se u prošlosti jedan veći asteroid prilikom sudara raspao na više manjih. Zato ih dijelimo i po obiteljima;
    * NEO - Asteroidi cije putanje prelaze Zemljinu. Danas se zna za nekoliko stotina asteroida koji su potencijalni izvor opasnosti sa mogucnošcu sudara sa Zemljom. Vjerojatno ih ima i deset puta više sa promjerima od nekoliko kilometara ali još nisu pronadeni. 1994. pronaden je maleni asteroid promjera 7-12 m koji se Zemlji približio na 112,000 km - duboko unutar Mjeseceve putanje;
    * TROJANI - Na dva mjesta u Jupiterovoj putanji asteroidi se mogu "zaglaviti". Tzv. Langrangeove točke se nalaze 60° ispred i 60° iza samog Jupitera. Za sada se zna za više stotina ovih asteroida, a vjeruje se kako ih ima nešto više od tisuću. Nije poznato zašto se više Trojana nalazi ispred Jupitera (točka L4) nego iza (L5). Imena se Trojanima tradicionalno daju iz grčke mitologije tako su ispred Grci (Hektor), a iza Trojanci (Patroclus). Vjerojatno i Zemlja i Venera imaju nekoliko malenih asteroida uhvacenih u Langrangeovim točkama. Marsov Trojan je asteroid Eureka.

    Mario Pallua
     
  20. beli1910

    beli1910 Administrator

    Pridružen(a):
    21. Veljača 2009.
    Poruka:
    11,911
    Lajkova:
    14,311
    Spol:
    Muškarac
    Interesi:
    Sat hobi
    Grad:
    Metlika-Slo
    Odgovor: Svemir i događanja u njemu

    This content is protected


    Područje koje nazivamo Kuiperovim pojasom proteže se iza Neptuna, pa do 50 astronomskih jedinica od Sunca i predstavlja nepregledan rezervoar smrznutih i stjenovitih tijela od kojih neka svojom veličinom pariraju najvećim asteroidima asteroidnog pojasa. Najveći medu njima, Quaoar ima 1300 km u promjeru i veći je za 50 km od Plutonovog mjeseca Charona. Ima tu i raznih misterioznih dvostrukih objekata, budućih kometa i minijaturnih objekata raznih kompozicija i boja. U zadnje vrijeme, znanstvenici se polako okreću tezi da je Pluton, zajedno sa svojim mjesecom Charonom, zapravo član Kuiperovog pojasa.

    Pravo istraživanje Kuiperovog pojasa počelo je 1993. kada su pronadena 4 nova objekta. U to su vrijeme najbolji teleskopi mogli zapaziti blijedi sjaj objekta 22. magnitude. Već sljedeće godine nađeno ih je dvadesetak, a danas, 11 godina kasnije, poznato nam ih je preko tisuću. Čini se da se mogu podijeliti u tri veće skupine:

    * jedni se gibaju na udaljenosti od 30 do 50 astronomskih jedinica od Sunca u specifičnoj rezonanciji sa Neptunom (2:3), a nazivaju se plutoidi;
    * druga skupina su klasični objekti Kuiperovog pojasa i gibaju se u pojasu od 30 - 50 a.u. od Sunca, ali bez ikakve rezonancije;
    * u treću skupinu spadaju objekti sa jako ekscentričnim orbitama koji u afelu pobjegnu do 1000 a.u. od Sunca.

    This content is protected


    Područje koje nazivamo Kuiperovim pojasom proteže se iza Neptuna, pa do 50 astronomskih jedinica od Sunca i predstavlja nepregledan rezervoar smrznutih i stjenovitih tijela od kojih neka svojom veličinom pariraju najvećim asteroidima asteroidnog pojasa. Najveći medu njima, Quaoar ima 1300 km u promjeru i veći je za 50 km od Plutonovog mjeseca Charona. Ima tu i raznih misterioznih dvostrukih objekata, budućih kometa i minijaturnih objekata raznih kompozicija i boja. U zadnje vrijeme, znanstvenici se polako okreću tezi da je Pluton, zajedno sa svojim mjesecom Charonom, zapravo član Kuiperovog pojasa.

    Pravo istraživanje Kuiperovog pojasa počelo je 1993. kada su pronadena 4 nova objekta. U to su vrijeme najbolji teleskopi mogli zapaziti blijedi sjaj objekta 22. magnitude. Već sljedeće godine nađeno ih je dvadesetak, a danas, 11 godina kasnije, poznato nam ih je preko tisuću. Čini se da se mogu podijeliti u tri veće skupine:

    * jedni se gibaju na udaljenosti od 30 do 50 astronomskih jedinica od Sunca u specifičnoj rezonanciji sa Neptunom (2:3), a nazivaju se plutoidi;
    * druga skupina su klasični objekti Kuiperovog pojasa i gibaju se u pojasu od 30 - 50 a.u. od Sunca, ali bez ikakve rezonancije;
    * u treću skupinu spadaju objekti sa jako ekscentričnim orbitama koji u afelu pobjegnu do 1000 a.u. od Sunca.

    Ukupna masa koja je danas akumulirana u Kuiperovom pojasu iznosi 0.5 - 1 masa Zemlje, ali znanstvenici smatraju da to nije uvijek bilo tako. Naime, da bi se formirali objekti kakvi danas tamo postoje, pojas je morao sadržavati oko 50 sadašnjih masa. Provedene simulacije pokazuju da se od pojasa mogao stvoriti planet veličine Zemlje ili Marsa, ali taj je proces prekinut pojavom Neptuna. On je gravitacijski utjecao na pojas, slično kao što Jupiter utječe na asteroidni pojas. Pod Neptunovim utjecajem sudari izmedu većih komada u pojasu postali su vrlo nasilni i djelovali su destruktivno, a ne konstruktivno. Sitnija prašina koja je nastajala sudarima mogla je lako biti odnesena u meduzvijezdani prostor djelovanjem Sunčeve radijacije. Slični procesi primjećeni su i kod nekih drugih zvijezda, kao što su Vega, Beta Pictoris ili Formalhaut. Nakon što se zvijezda pokrije okultirajućim diskom, oko nje se, na udaljenosti koja odgovara Kuiperovom pojasu, javlja blijedi prašinasti disk.

    Sljedećih nekoliko godina obećava mnogo. NASA je nedavno lansirala SIRTF, infracrveni teleskop koji ce moći izmjeriti albedo i dijametar nekih objekata u pojasu. Moći će, takoder, i mjeriti njihovu površinsku temperaturu preko koje možemo bolje shvatiti i njihovu kompoziciju. U isto vrijeme, Hubble bi trebao raditi na točnijem određivanju orbita nekih objekata. No, čak ni to nam neće dati ništa više od zamućenih karata površine. Bolje rezultate može dati jedino posjet svemirskom letjelicom. Što se toga tice, NASA je objavila da je u planu misija nazvana "New Horizons Pluto - Kuiper Belt" (PKB) koja bi trebala prići Plutonu 2015. godine.

    Mislav Baloković